TRI ČILEANSKA DRAGULJA

Laureat čileanske Nacionalne nagrade za književnost Antonio Skarmeta, nova članica Acodemie Chilena de la Lengua spisateljica Patricia Stambuk te menadžerska zvijezda Davor Luksic tri su ovoljetna dragulja hrvatske zajednice te južnoameričke zemlje.

Iz Čilea nam ovih dana o Hrvatima pristižu samo lijepe vijesti. Vidljivi su u prvim redovima u svim područjima ljudske djelatnosti u Čileu i staroj domovini, od umjetnosti do gospodarstva. Laureatom čileanske Nacionalne nagrade za književnost za 2014. postao je 22. kolovoza svestrani umjetnik Antonio Skarmeta Vranicic iz Antofagaste. U Academiu Chilena de la Lengua primljena je afirmirana TV-novinarka i spisateljica Patricia Stambuk Mayorga 8. kolovoza u gradu Vina del Mar. Nagrađenim umjetnicima na stazama slave pridružila se nova menadžerska zvijezda iz Santiaga bračkih korijena, Davor Luksic Lederer, koji je 26. kolovoza od Zagrebačke banke na našoj Burzi otkupio u ime svoje obiteljske planetarne tvrtke većinski paket dionica (iznad 93 posto) hotelskoga kompleksa Istraturist Umag, plativši ga oko 915 milijuna kuna. Ova transakcija vinula je Lukšićeve u sam vrh hrvatskoga turističkog biznisa budući da im luksuzni hoteli uzduž Jadrana raspolažu s 45.000 kreveta, čime su s vodeće pozicije u toj gospodarskoj grani skinuli hotelijerskog diva Valamara koji ima u RH 42.000 kreveta i u vlasništvu je trojice Austrijanaca.

Skarmeta, Štambukova i Lukšić tri su ovoljetna dragulja hrvatske zajednice te prijateljske južnoameričke zemlje u kojoj mnogobrojni ljudi našega podrijetla stvaraju dulje od 150 godina, pridonoseći čileanskom društvu svojom radišnošću, snalažljivošću, obrazovanjem i nesvakidašnjom predanošću probitku, napretku svoje obitelji i nove domovine Čilea, koja 18. rujna obilježava 204. dan neovisnosti.

Lančanom migracijom, započetom između 1860. i 1870., naši ljudi doselili su se u Čile uglavnom prije II. svjetskoga rata pa danas ondje ima vrlo malo osoba rođenih u Hrvatskoj.

Na tim prostorima neznatan broj ljudi govori hrvatski. Hrvatska kulturna društva prepolovljena integracijskim i asimilacijskim procesima, njih dvadeset dva, djeluju u Arici, Iquiqueu, Antofagasti, Punta Arenasu, Calami, Santiagu, Vallenaru, La Sereni, Vina Del Maru, Concepcionu i najjužnijem naselju na svijetu Porveniru, koji su utemeljili Hrvati za vrijeme zlatne groznice. Čileanski Hrvati zacijelo su pozitivno utjecali na Čile da, kao prva zemlja Latinske Amerike, prizna Republiku Hrvatsku 16. siječnja 1992. Svaka svjetska kultura oblikovala se u neprestanom procesu uzimanja i davanja, što se kroz prizmu selilaca bjelodano prepoznaje u Čileu, čiju su kulturu obogatili stvaratelji dalmatinske korjenike obrazovani na elitnim sveučilištima Južne Amerike. Najbrojnije hrvatske etničke zajednice u Čileu danas, za razliku od prijašnje rasprostranjenosti, žive u Santiagu, Punta Arenasu i Antofagasti. Hrvatski emigranti (posebice Dalmatinci, većinom Bračani) pronašli su tijekom zlatne i salitrene groznice novo društvo te su se zajedno s drugim seliocima koji su onamo stizali iz Njemačke, Švicarske, Francuske, Italije, V. Britanije i pojedinih pokrajina Otomanskoga Carstva, sjedinili sa spojem predhispan-skog svijeta i civilizacije prvih kolonizatora s Iberskog poluotoka (Andalužana, Estremaduraca, Kastiljanaca, Katalonaca i Baska). Svi oni stvorili su čileansku naciju bogatu raznolikostima koja je izgradila rastuću svjetsku ekonomiju.

Procesi kulturne razmjene stari su koliko i sama kultura, i to ona koju su Dalmatinci sa sobom ponijeli u svijet i ona s kojom su se u tome svijetu susreli na novim geografskim područjima Čilea, od Arice na sjeveru do rta Horna na jugu. Ta je razmjena živući identitet, čudesno svjedoči novoprimljena akademkinja iz Punta Arenasa Štambukova, čija su antropološka istraživanja i medijska bilježenja ovjekovječena knjigom posljednje svjedokinje pretkolumbovskih naroda Rose Yagan Miličić, koju je pronicljivi Jerko Ljubetić izvrsno preveo na hrvatski jezik u zajedničkoj nakladi Hrvatske matice iseljenika i splitske Nakade Bošković. Na svečanosti primanja Štambukove u Akademiju bili su prisutni akademici Patricia Tejeda, Juan Antonio Massone i našijenac Eugenio Mimica Barassi iz Vina del Mara te dva akademika iz Valparaisa: Siegfried Munoz Van Lamoen i Eduardo Godoy. Među uglednim uzvanicima bila je i veleposlanica RH u Čileu Nives Malenica. Uz spisateljsku i novinarsku karijeru na nacionalnoj televiziji Štambukova djeluje i kao sveučilišna profesorica i istraživačica novih medija na Novinarskome studiju na Papinskome katoličkom Sveučilištu u Valparaisu i Sveučilištu Magallanes. Uvjereni smo da je prijam u Akademiju Štambukovoj snažan poticaj za razvitak karijere.

Kako stvari stoje, književniku Skarmeti još fali jedino Nobelova nagrada, a svi mu priznaju da u svojim djelima fantastično slika dušu Čilea. Tako je i u netom nagrađenom romanu Los dlas del arcolris (Dani duge), u kojem prikazuje etape suvremenoga čileanskog društva koje se već krajem osamdesetih godina 20. stoljeća razvija u onom obliku u kojem ga trenutačno zatječemo: ima tu i životnog stila po uzoru na SAD, zajedničke latinoameričke povijesti, europskog naslijeđa, klasične i globalne kulture, osjetnih društvenih razlika i, najviše, Skarmetine životne ljepote paradoksa!

Matica br. 8-9, kolovoz-rujan 2014. www.matis.hr
   
Isprintaj ovu stranicu