Iseljeničke autobiografije

Autobiografsko spisateljstvo iseljenika u stalnom je porastu, prateći tendencije na globalnoj razini koje pokazuju brojnost raznih autobiografija, memoara, dnevnika, pisama i sličnih tekstova na ljestvicama čitanosti prestižnih svjetskih dnevnika.

Među spisateljima u hrvatskome iseljeništvu, od majki i domaćica do suvremenih velikana hrvatske autobiografske književnosti u egzilu, autobiografija je najpopularniji žanr zadnja tri desetljeća na svim kontinentima. Autobiografski tekstovi su omiljeni čitateljstvu, pa su tako među najčitanijim knjigama danas prave autobiografije, ali i memoari, dnevnici, blogovi, pisma te ostali tekstovi koji u sebi nose pečat zbilje. Od kultne knjige uspomena hrvatskog intelektualca kroz moralnu i ideološku krizu zapada Bogdana Radice Živjeti nedoživjeti 80-ih do suvremenih autobiografskih fragmenata koje susrećemo u pripovjednom opusu Slavenke Drakulić, autorice koja fantastično uranja dokumentarno u fikcionalno djelo – ispisana je slikovito kazano golema knjižnica autobiografskih knjiga hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka različite kvalitete.

Međutim, za nas je nedvojbena vrijednost svake autobiografije kao zornoga, najosobnijeg čovjekova svjedočenja o složenoj migrantskoj zbilji, koji kroz autobiografiju neposredno i živo progovara o kulturno-povijesnim fenomenima selilaštva i života izvan matične zemlje. Cjelokupni kompleks autobiografskog spisateljstva naših iseljenika sadrži uz tzv. prave autobiografije, niz intrigantnih memoara, autobiografskih romana, dnevnika, pisama, književnih autoportreta, kao i filozofskih refleksija, uz jedan broj putopisa te iznimno korisnih običnih kronika iseljeničkih udruga s osobnim bilješkama čelnika tih društava vezanim uz račune (primjerice donatora Školarinske zaklade HBZ-a).

Istražujući taj cjelokupni spektar autobiografskog spisateljstva našijenaca iz dijaspore, nismo iznenađeni da se u njemu javljaju imena kao što su Veseljko Sulić, Vinko Grubišić, Tony Fabijancic, Katarina Pejaković, Dušan Bezić, Karlo Mirth, Mate Meštrović, Josip Novakovich, sestre dubrovačkih korijena Donna i Kathryn Mekis, Davor Božin i dr. (Sjeverna Amerika); Zdravko Sančević, Carmen Verlichak, Dunja Ožanić, Marko Burin, Juan Mihovilovich, Eugenio Mimica Barassi, Andrés Morales Milohnic, Antonioi Skármeta, dr. (Srednja i Južna Amerika); Drago Šaravanja, Vanda Boras Podravac, Florida Vela, Simun S. Sardelic i dr. (Australia i Novi Zeland); Gojko Borić, Šimun Š. Ćorić, Jakša Kušan, Ivan Ott , Marica Bodrožić i dr. (Europa). Ako izuzmemo priznate pisce i publiciste, obraćam vam pozornost na eruptivnu snagu autobiografskog poriva običnih ljudi poput američke Hrvatice Marie Carmelite Zibilich, koja je nedavno nakon 22 godine posjetila rodno mjesto svoga oca pelješku Dubu, da bi ondje promovirala svoju obiteljsku autobiografiju pod naslovom Sudbonosno putovanje - Destiny’s Journey. Zapisi u tom prvijencu dio su autoričinoga obiteljskog nasljeđa koje je, sa promjenljivom srećom, bilo proživljavano u migrantskim prilikama Bokelja i Dubrovčana prema Americi od kraja 19. do početka 21. st., često i bez atribucije imena naroda kome pripada. Promjenljive društveno-političke okolnosti u istočnoj Dalmaciji i u Luisiani, izmjene useljeničkih kvota uslijed prve i aktualne druge Velike depresije, povremeni odlasci i neplanirani ostanci u Americi, utjecali su na to da taj opis sveukupnih životnih sudbina kroz tri naraštaja hrvatskih i američkih Ercegovića/Erzegovicha zadugo ne bude prihvaćen kao prirodna i sama po sebi razumljiva kulturološka činjenica ljudi s dvije voljene domovine.

Slično je postupio prije osam godina i Sam Sardelic s drugoga kraja svijeta iz Aucklanda u autobiografiji One eye crying, promoviravši je na rodnoj Korčuli i na Novom Zelandu. Koliko je vidljivo hrvatska se književnost tradicionalno bolje nosila s opisanom teškoćom izmještenosti iz matične zemlje od drugih oblika spisateljskog rada. Zato je i moguće, bez imalo sarkazma, reći da je najviše valjanih socioloških ili politoloških uvida koji nam pomažu razumjeti događaje u hrvatskom društvu i iseljeničkoj zbilji zapisano u hrvatskoj književnoj prozi. Je li to kompliment ili prigovor ne znamo posve točno, upozorava nas renomirani znanstveni savjetnik Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar prof. dr. sc. Ivan Rogić.

Autobiografije su posljednjih godina potpuno preplavile tržišta knjiga. Na listi najčitanijih knjiga The New York Timesa na samom se vrhu nalaze autobiografije političara kao što su Hillary R. Clinton, Bill Clinton, George W. Bush i Sarah Palin. Te se knjige bore za poziciju s autobiografijama Boba Dylana, Keitha Richardsa i Patti Smith. I u RH je slična situacija. Stupanj vjerodostojnosti i autentičnosti informacija iznijetih u autobiografijama recepcijski je važan da bismo pratili mnogolike slojeve raseljenog hrvatskoga bića. Autobiografija je označena potrebom za ostavljanjem traga. To je samo potvrda da je autobiografsko nešto čemu nikada nećemo moći oduzeti poseban status u umjetnosti. U svakom slučaju, činjenica je da živimo u razdoblju autobiografije, u vremenu u kojem caruje forma, čija zvijezda neće brzo potamnjeti, ustvrdila je povjesničarka književnosti Helena Sablić Tomić, izdvajajući najvažnije knjige koje su u RH promijenile čitateljsku percepciju autobiografskog teksta, počevši od 80-ih poput knjige Svila, škare Irene Vrkljan, Dunav Pavla Pavličića, ili pak Povijest moje obitelji - od 1941. do 1991, i nakon Ivane Sajko.

Matica br. 7, srpanj 2012.   www.matis.hr
     
  Isprintaj ovu stranicu