Antonio pred svojim
uredom i
kućom
Ivan Botteri
Hrvatski natpis na crkvi 

Putujući svijetom, doživio sam puno zanimljivih susreta s ljudima i njihovim običajima. Mnoge doživljaje lako sam pretočio u putopise, ali jedno putovanje prošle godine ostalo mi je tako duboko urezano u sjećanje i osjećanje da sam želio najprije dugo razmišljati i učiti zašto je tako bilo. Riječ je o mojemu prvom posjetu moliškim Hrvatima, koji žive u još uvijek živom hrvatskome duhu i hrvatskome jeziku. Upravo jezik (ili kako kažu "naša rič") jest ona najveća vrijednost koju su oni ponijeli i doista vjerno čuvali, njegovali i sačuvali do današnjih dana kroz pet dugih stoljeća, od dana kada su sa hrvatske strane Jadrana (oni lijepo kažu "sa naše bane") došli u današnju talijansku pokrajinu Molise. Prvo što sam zagledao na brdovitom putu u mjesta moliških Hrvata bio je službeni natpis na tabli mjesta: Mundimitar - hrvatska jezična manjina. Osim toga glavnoga mjesta još su dva hrvatska mjesta u moliškim brdima: Kruč i Filič. Moliških Hrvata danas je oko dvije tisuće, pa ipak taj dan koji sam proveo u tom kraju oko mene govorilo se samo hrvatski. Onakav hrvatski kakav oni govore,

 

nama razumljiv jer je donesen iz naših krajeva negdje između Neretve i Cetine. U dogovoreno vrijeme sačekao me je predsjednik Zaklade, "Agostina Piccoli" gospodin Antonio Sammartino i proveo me od kuće do kuće Mundimitra, uz ulice do polja i groblja, crkvi i prvih malih hotela, koji kao da se spremaju na posjete Hrvata "sa naše bane". Tako malo Hrvata, a tako puno vrijednosti, povijesne i ljudske. Imaju svoj časopis Riča Živa (Živa riječ), rječnik, gramatiku i čak svoju kuharicu ("Kako biše slako"). Zasluga je to ove zaklade i djela kojega je započela pokojna Agostina Piccoli, a danas predano i agilno nastavljaju predsjednik zaklade Antonio Sammartino i njegovi vjerni suradnici. Na odlasku iz Mundimitra ostao je dogovor da ih posjetimo mi Hrvati iz Slovenije. Ovih dana u Zagrebu je naš predsjednik Saveza Petar Antunović na Svjetskome kongresu Hrvata obećao Antoniju Sammartinu da ćemo organizirati posjet i susret s Hrvatima moliškoga kraja u Italiji.

U razgovorima sa moliškim Hrvatima čuo sam puno lijepih i zanimljivih riječi, bilježio i snimao. U slijedećem broju Korijena, u stici i riječi pokušat ću vam dočarati današnji život Hrvata, njihove osjećanja i čežnje za dalekom domovinom. Iz njihovoga današnjega kraja nosim u sebi tri duboka dojma, a svaki od njih krije svoje tajne. Oni kažu: "Došli smo jednoga petka u mjesecu svibnju sa naše bane preko mora". Sa sobom su nosili kip Svete Luce, a taj kip je negdje nestao prošlih stoljeća. Iznad mjesta otkriveno je staro groblje, koje čeka istraživanje. Poznati splitski slikar na početku prošloga stoljeća naslikao je Mundimitar, a danas se ne zna gdje je ta slika, koja bi mještanima bila dar s neba. Puno je razloga za dovršiti ovu priču i kasnije je nastaviti u novim posjetima i susretima sa Moliškim Hrvatima. 


 
     

Facebook Twitter Google Reader Myspace Invia questo link - Pošalji ovaj link - Send the link

Isprintaj ovu stranicu